Kada kažem da "sajtovi iz Crne Gore izgledaju isto", nije to vic. Otvorite portale vodećih hotela, top banaka, države, i najvećih privatnih kompanija. Ista tamno-plava. Ista dva bootstrap rada. Ista hero slika sa smješkajućim ljudima ispred slike neba koja ne postoji.
Ovo nije kritika dizajnera — niti onih koji rade, niti onih koji poručuju. Ovo je pokušaj da se razumije zašto sistem koji proizvodi takve sajtove ovako dobro funkcioniše, i koliko nas to košta kao privredu i kao kulturu.
Problem nije ukus.
Lako je otpustiti ovo kao stvar estetike — "dizajneri su loši" — ali to je površno. Dizajneri koji prave ovakve sajtove uglavnom su kompetentni. Oni prave ono što im je zatraženo, u okviru budžeta i vremena koje su dobili, koristeći alate koji već postoje i šablone koji su sigurna opklada.
Problem je u lancu odluka koje se donose prije nego što iko otvori Figmu.
Klijent kaže "hoću kao onaj sajt", pokaže konkurenta. Agencija kupi premium WordPress temu. Ubaci se sadržaj. Doda se slajder. Launch se desi. Sve je to racionalno — ali kolektivno, rezultat je pejzaž na kojem se brendovi ne razlikuju.
Tri skrivena troška.
Ljudi vide cijenu sajta. Ne vide tri stvari koje plaća brend koji izgleda isto kao svi drugi:
- Trošak prepoznavanja. Korisnik ne pamti. Sajt prolazi kroz oko, ne zaustavlja ga. Svaka posjeta mora da se kupi iznova.
- Trošak povjerenja. Generičan sajt sugeriše generičnu firmu. Posebno bolno za premium brendove koji pokušavaju da opravdaju cijenu.
- Trošak internog morala. Zaposleni osjete kada brend "ne liči ni na šta". To se prenosi na kako oni govore o firmi — i spolja i iznutra.
Kako smo došli dovde.
Tri istorijska faktora. Prvo — digitalno tržište u regiji je kasnilo, pa je prva generacija sajtova (2005—2012) nastala u doba Flash-a i PSD-to-HTML freelance konverzija. Estetika tog doba se zaledila u template-ima koji se i danas koriste.
Drugo — nabavke u javnom sektoru i kod velikih firmi idu po najnižoj cijeni. Dizajn kao diskretan dio ponude se ne naplaćuje; dobija se "u paketu". Ne plaća se mišljenje, plaća se HTML.
Treće, i možda najvažnije — nedostatak diskusije. Nema kritike, nema godišnjih pregleda, nema "Design of the Year" koji bi postavio neki standard. Posao se završi, sajt ide live, niko ne napravi razgovor oko njega.
Šta bi se moglo.
Ne postoji magični potez. Ali postoji par stvari koje nam, u AnArt-u, izgledaju kao polazne tačke:
1. Razdvojiti dizajn od proizvodnje.
Dizajn nije "šminka". Dizajn je odluka. Kada klijent kupuje "sajt za €2.000", plaća proizvodnju, ne dizajn. Razdvajanje ova dva koraka čini razgovor mogućim.
2. Prestati kupovati teme.
Premium WordPress teme su ubile više brendova nego što su spasile. Postoji razlog što ozbiljni brendovi ne koriste gotove teme — one nose sopstvenu estetiku, koja se ne slaže ni sa čim.
3. Investirati u ljude koji znaju da kažu ne.
Najvredniji dio agencije ili studija je osoba koja će odbiti "samo dodaj rotating slider". To se ne isplati kratkoročno. Isplati se u petoj godini brend-a.
Zaključak.
Promjena estetike lokalnog weba neće doći odjednom. Ali dolazi — vidimo to na nekolicini brendova koji su pokušali drugačije i dobili respons. Kulture se mijenjaju na margini, ne u centru.
Dovoljno je 5—10 dobrih primjera godišnje da se napravi diskusija. Mi se nadamo da će ovaj dnevnik biti mali dio te diskusije.